|
GODIŠNJICA
SMRTI SLUGE BOŽJEGA JOSIPA STADLERA
(24. sijecnja 1843. -8. prosinca 1918.)
Na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM spominjemo se
godišnjice blažene smrti Sluge Božjega Josipa Stadlera,
prvoga Vrhbosanskog nadbiskupa i Utemeljitelja sestara
Služavki Maloga Isusa. Ova će godišnjica i ove godine
biti obilježena u svim zajednicama sestara Služavki
Maloga Isusa, a u sarajevskoj katedrali, gdje počivaju
posmrtni ostatci ovoga Sluge Božjega, bit će pontifikalna
sveta misa u 10.30, koju će predvoditi vrhbosanski
nadbiskup uzoriti gospodin kardinal Vinko Puljić.
Josip Stadler rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom
Brodu. Rano je ostao siroče, te je kao takav bio primljen
najprije u Požeško sirotište, gdje je pohađao školu,
zatim u zagrebačko sirotište gdje je pohađao gimnaziju
na Gornjem gradu, da bi se kasnije prijavio i bio
primljen u sjemenište Zagrebačke nadbiskupije. Stadler
je kao talentirani učenik poslan u Rim na studij,
gdje je završivši studij i postigavši doktorat bio
zaređen za svećenika. Godine 1881. imenovan je Sarajevskim
nadbiskupom, ustoličen u Sarajevu u siječnju 1882.,
te je upravljao ovom nadbiskupijom do svoje blažene
smrti, 8. prosinca 1918.
Stadlerov je grob mjesto hodočašća mnogih koji časte
njegovu uspomenu i utječu se njegovu zagovoru.
_________________
Sluga
je Božji Josip Stadler kao vrhbosanski nadbiskup osjećao
u svom radu i zalaganju Božju blizinu i uzdao se u
njegovu pomoć. On je pustio Bogu da ga vodi, dopuštajući
da Bog bude velik u svojim silnim djelima. Zato je
Stadler uspjevao u svim svojim nastojanjima.
Kada je došao u svoju nadbiskupiju, shvatio je svoju
zadaću koju mu je Bog povjerio. Ta je zadaća izražena
u riječima proroka Izaije: Tješite, tješite narod
moj! Vičite mu da mu se ropstvo okonča. Bilo je to
vrijeme nakon četiristoljetne otomanske vladavine
na ovim područjima, gdje je narod živio kao bespravna
raja, čekajući da mu netko pruži utjehu i pomogne
da se uspravi.
Kada je u siječnju 1882. bio na putu za Sarajevo usput
je pozdravljao ovu zemlju i njezin puk. U Zenici na
dočeku okupljenim je ljudima rekao: Donedavno je u
ovoj zemlji zveckalo ubojito oružje, a evo došlo je
vrijeme da se mačem znanosti borimo za dobro ovoga
puka. To je jedna od utjeha koju je uz Božju pomoć
pružio ovoj zemlji. Imao je ideju. Znao je kako će
to ostvariti. Znao je da u Crkvi Božjoj ima snaga,
redovničkih zajednica čije bi se mladice mogle presaditi
na ovo tlo, a kad se prime moći će blagotvorno djelovati.
Utjeha će biti tu, a kad narod stane na noge, onda
će znati i moći pomoći sam sebi.
Isusovci u Travniku, a zatim u Sarajevu izvode naraštaje
utjehe. Sestre raznih družbi po cijeloj Bosni, a u
srcu ove zemlje začela se posebna mladica, služavke
siromašnih, čija će karizma biti u davanju utjehe
siromaaima, starim i nemoćnim osobama, siročadi. Nijhove
su suze zavrijedile da ih netko obriše, zato što se
Bog poistovjetio s njima, pa ih kao janjce uzima u
naručje i daje u Egipat, Betlehem, Josipovac ... kako
su se sve ono zvale kuće utjehe Stadlerovih sestara
Služavki Maloga Isusa.
Trebalo je pružiti i utjehu vjere, poučiti i miriti
zavadene, ukazivati na mane krštenih, tražiti opravdanje
poziva i svjedočanstvo onih koji su bili pozvani u
svećenički i redovnički stalež. Zato dovikuje: Ne
pravite od kuće Božje spilju razbojničku. Na početku
svoje službe u Bosni i Hercegovini Stadler ovako opisuje
stanje u Nadbiskupiji: „Prije nego sam došao u Bosnu,
skoro nigdje u crkvi nije bilo tabernakula i ispovjedaonice;
mnogi su umirali bez popudbine. No, iako sam izdao
strogu naredbu da se to odmah nabavi, a svi su znali
da ću doći u ovu ili onu župu, a ipak bih tu i tamo
nalazio neku župu gdje se Presveto ne čuva. U Bosni
ima mjesta u kojima raštrkano živi 100 ili cak 200
katolika kojima kroz čitavu godinu ne dođe nijedan
svećenik, ili dođe samo jednom ili dva puta u godini.
Gotovo svi u tim mjestima umiru bez sakramenata, a
svi žive u najvećoj ignoranciji; čak sam čuo da zbog
ove ignorancije neka djeca umiru bez krštenja. Svugdje
je veliki nered. Za vrijeme svete mise gotovo svugdje
se glasno priča, također i onda kad sam ja imao svetu
misu. U jednoj su crkvi (možda najveća u Bosni) za
vrijeme mise ljudi jeli voće, tako da je cijelo tlo
bilo prekriveno ostacima toga voća, pa sam kod dijeljenja
svete krizme jedva mogao načiniti korak a da ne stanem
na njih. A ta je crkva samostanska. Nakon adoracije
post prandium zadržao sam sve franjevce u crkvi koja
je izgledala kao custodia pomorum te sam ih prilično
oštro ukorio jer su templum Dei fecerunt in pomorum
custodiam, te sam zapovjedio bogoslovima (kojih je
više bilo u ovom samostanu) da sutradan (ovdje je
krizma bila dva dana; bilo je preko 1200 krizmanika)
na vratima drže stražu i da svakog izbace iz crkve
koji se drzne unutra jesti voće. Sljedećega dana nitko
nije jeo. Svugdje vlada takva ignorancija da su u
mnogim župama dolazili ljudi sa sela i tražili od
mene da im dadnem dozvolu kako bi se oženili po drugi
put jer su njihove žene postale loše“.
Godišnjice smrti Sluge Božjega nadbiskupa Stadlera
slavimo u vrijeme Došašća. Došašće je vrijeme čežnje,
i to čežnje za izgubljenim domom u kući Oca našega.
To je zov povratka u kuću Očevu, kamo je Sluga Božji
Josip Stadler želio privesti mnoge. On kao da i nama
danas dovikuje: Što čekaš? Zar nećeš dopustiti da
ti Bog svrati? Vjerujmo u Boga, ali i u sebe da ćemo
smoći snage i odvažiti se na tej veliki povratak u
dom svoga nebeskoga Oca. Domovina je tamo gdje je
dom, a dom je najbolje mjesto za došašće pravoga života.
Dr. Pavo Jurišić,
postulator kauze Sluge Božjega Josipa Stadlera
|
