|
Prvo
nadbiskupsko sirotište u ulici Medjenica |
Nadbiskup
Josip Stadler došavši u Sarajevo, svakoga dana je imao prilike
susresti mnoge siromahe. Kako je i sam s deset godina ostao
siroče bez oca i majke, te bio upućen na ljubav dobročinitelja,
kao nadbiskup imao je posebnu sućut prema siromasima. A
siromasi su u njemu prepoznali čovjeka koji ima srca za
njih, tako su mu svakoga dana dolazili na vrata.
|
On
im je dijelio što je imao. Već je po dolasku u Sarajevo u
svom dvorištu dao sagraditi nadstrešnicu i postaviti stol,
gdje su siromasi mogli dobiti barem jednom dnevno nešto za
jelo. Promatrajući siromašne starce u svojoj blizini on se
u siječnju 1980. odlučuje kupiti kuću. O tom svom pothvatu
piše biskupu Strossmayeru:
„Preuzvišeni Gospodine, ja Vas uvjeravam, da sam jedino na
pouzdanje u Boga i Majku našu Mariju kupio kuću na dug za
bogce. Mnoge mi grofice obećaše, da će u kuću dati sve što
je od pokućstva potrebno za jednu staricu ili jednoga starca.
I prije nego je taj dom otvoren, Bog ga je očevidno blagoslovio.
Sada mi je za uzdržanje zavoda upravo nužno pokrajnje zemljište
kupiti, jer mi je od potrebe krave držati, da mogu toliku
čeljad hraniti“. Iz ovoga se pisma vidi da je Stadler već
u siječnju 1890. na dug kupio kuću za siromahe. |
Iz
dokumenata ne možemo zaključiti da li ova kuća koju je kupio
u siječnju s onom kućom koju će kupiti kasnije u kolovozu
za novac koji je dobio kao zajam iz Cyrillo-Metodijske založne,
ali iz nacrta za adaptaciju nadbiskupskih kuća u Sarajevu
u ulici Medjenica 7, 8 i 9 vide se tri kuće povezane zajedničkim
dvorištem. Nova ubožnica otvorena je 24. listopada 1890.,
na blagdan sv. Rafaela prema starom kalendaru. U kuću je
najprije bilo primljeno 25 starica a isto toliko i djevojčica
za koje su se prvotno brinule Elizabeta Golec (kasnije s.
Marta) i Franciska Vrglec (kasnije s. Franciska) koje su
došle iz Trnovlja kod Celja u Bosnu.
|
Početak
družbe sestara Služavki Maloga Isusa.
Prve pripravnice. |
Njima
će se 1892. pridružiti još dvije djevojke, Suzana Petrić (kasnije
s. Alfonza) i Ivanka Dadić (kasnije s. Antonina) koje je gospođa
Giovanna Sormann iz Trsta poslala u Sarajevo na nadbiskupovu
zamolbu. Sljedeće godine dolaze još tri djevojke koje će služiti
sarajevskoj sirotinji, bile su to s. Rafela Gržina. S. Bernardina
Senger i s. Jozefina Petrić. Prva je grupa sestara još nosila
civilno odijelo, kasnije će im je Nadbiskup dozvoliti da obuku
redovničko odjelo koje su same skrojile. |
|
|
|
|
 |
